Kontrolišem disanje kako te svojim dahom ne bih uznemirila. Puzim do tebe kako te naglim pokretima ne bih uplašila. Svoje ushićenje kontrolišem i onda kada mi to ne polazi za rukom.
Da li sam uspela?
Kako da te spakujem u svoje ćutanje, kada sam te previše glasno čekala? Kako da naglas prećutim ono što sam ti htela reći...
Hoćeš li čuti?
Iščkekujem te rođenjem svakog novog jutra. Ogledam se u zenicama tvog sanjivog pogleda i tada sam sebi najlepša...
Jesam li tebi?
Gde da te ostavim kako te ne bih pronašla ponovo? Da te sakrivam ispod svoje kože zavaravajući sebe da te tamo neću naći
Hoću li?
Žmureći tumaram po bezizlaznim odajama podsvesti. Mrak. Ne vidim ništa.
Vidim samo kako po zna koji put odlaziš ponosno kao da znaš da uvek možeš da se vratiš.
Imaš li kome?
