Jovanka. Hrabra Jovanka, smela, jaka, pravedna; vredna,
uporna, skromna. Umiljata, pitoma i
jednostavna. Ne previše zahtevna, odlučna, sa čvrstim stavovima. Na kraju ili pred kraj, oronula, umorna, skrhkana i ispijena.
Jovanka. Od fizičkih karakteristika, nosila je osmeh,
šarmanti osmeh kome je nedostjala ,,četvorka“, što je tom osmehu davalo
specifičan šmek. Mladež. Kako da ga zaobiđem. Nalazi se na istom mestu i kod
mene. Genteski kod je čudo. Ruke. Male, ženske i ne previše nežne. Oči.
Umiljate i samo umiljate. Glas-fin, umirujući.
Setih se Tebe jutros, i juče, setim se tako s vremena na
vreme, i to sećanje me rastužuje, defokusira, odvraća i što ga više potiskujem,
vraća se sve jače.
...Kao da je za sećanja potrebno mnogo, kad nekog voliš, kad se
nekome nadaš, kad ti nedostaje neko vreme koje je bilo i koje se nikada neće
vratiti, a kako si stariji, teže prihvataš tu činjenicu. Naivna kao dete, još verujem u vraćanje jednog trenutka, jednog dana, jednog od mnogih koje sam provela sa tobom...
Kako da prestanem da se nadam, kada i posle toliko godina, i dalje, sa nevericom pričam o tebi u prošlom vremenu.
Ne, ti nisi prošlost, jer ništa nije prošlo. Možda jeste taj dan, naš zajednički, beskrajno dug dan, u kome se tačno znalo kada je vreme za buđenje i doručak, šetnju i igru, ručak i obaveznu popodnevnu dremku. Dan je prošao, ali trag je ostao. Neizbrisivi trag i emocija; ljubav i žaljenje. I fotografije. Raznobojne i različitih formata. Možeš da ih držiš u ruke, a ne možeš da ih šeruješ. Možeš da ih izvučeš iz kutije i tamo da ih vratiš, što s vremena na vreme i radim, s istim nestrpljenjem i sa istom radoznalošću, baš svaki put.
Koliko bih samo bila srećna, da ponovo osetim draž jednog
od tih trenutaka. Baš onog, kada smo jedne sasvim obične i letnje večeri sedeli na
starim otrcanim ,,hoklicama“ od kojih je jedna uvek bila položena. Kako da
zaboravim sve one tegle, pune domaćih supa od domaćih testnina. Kako da
zaboravim šporet, na drva, sa ogromnom površinom teške metalne plotne, sa koje
pucketaju šerpe, u kojima se krčkaju najdivnija jela, koja mirisom zavode i obećavanju odličan bakin ručak; zdrav i beskrajno sočan. Blago ljut.
Šerpe, različitih boja, od kojih je par bilo na tufni, a ostale na cvetiće.
Bakin dezen. Jedinstveni, afekciono neprocenjivi dezen, sa magijom evociranja
najdubljih sećanja...dezen koji nikada ne izlazi iz mode.
Kako da zaboravim najslađi dremež na kauču u dnevnoj sobi,
dok pucketaju drva u šporetu i čuje se tek pripremljeno jelo, koje se ,,krčka“.
Znate o čemu pričam?
-Ako ne znate, stvarno šteta!
* * *
Koliko sam svojih tekstova pocepala, koliko sam noći
provela, tražeći prave reči. Pisajući o Tebi, jedno sam shvatila: ,,prave reči
dođu same ili ne dođu“ .
I ovaj svoj tekst ne
smatram nekakvim remek-delom. On to ne treba ni da bude. Rečenice su proste, kratke i ne preterano
deskriptivne, a onda shvatam: Jednostavnost je ono što je tebe krasilo,
jednostavnost ovog teksta je njegova jedina/najlepša/prava lepota.
Spremna sam na osude ljudi koji su pretrpeli veće tragedije,
spremna sam na nerazumevanje, navikla sam na čuđenje... Ali sigurna i sasvim
okuražena smatram da imam pravo na svoje redove, jer znam, neću se smiriti dok
ih ne pretočim u priču. Ova priča ima pravo da živi, kao što vi imate pravo da
vam se ne dopadne. Ne želim da dozvolim
da zbog potencijalnog nerazumevanja jedna tako bistra i iskrena misao o tebi
nestane, a samo zbog straha da se nekome neće dopasti, ili da će nekome naneti
bol (mislim na ljude koji su te poznavali i voleli).
I znam, sa mnom si u
mislima dok ovo pišem. Osećam ,,krupno disanje" iz utrube i umornih grudi. I isto tako sasvim sam uverene da me ni ti ne opravdavaš
zbog svoje skromnosti, na koju si navikla, zbog svoje velikodušnosti, jer ovo
ne očekuješ, zbog svoje nebitnosti, koju si sama sebi dodelila.
Utešno je samo saznanje da će se makar još jednom ovom svetu
desiti takav čovek. I da će gordo hodati zemljom, gordo-zbog toga što jeste, a
ne spuštene glave-zbog onoga što nikako nije mogao da spreči.
Žalim zbog svega što sam prećutala da ti kažem. Bila sam dete i nisam razumela. Zato ti pišem sada, jer znam da slušaš.
Tebi - koja si pila kafu iz malih, safirno plavih šoljica.
Tebi - koja si uvek imala ,,šaržer“ ohrabrujućih reči za sve.
Tebi - zbog koje sam volela malu žuto-crvenu vazu po sred
stola.
Tebi - koja si uvek umela da opravdaš i razumeš.
Tebi - koja si držala najčistiji, ručno isheklani milje, na ,,ve“
preko TV-a.
Tebi - čija je postelja najdivnije mirisala.
Tebi - sa kojom sam popila prvu kafu (doduše, iz tacne, jer
sam bila dete)
Tebi - čije su izlizane jagodice govorile o tome kakva si žena
Tebi - koja si u kecelji krila sve svoje strahove i košmare,
od kojih si na kraju i ,,zaspala“
Tebi - čiji je fiksni
telefon bio obmotan u teget, ručno
ispleteni džemper, kako me ne bi probudio dok spavam.
Ti - koja si nosila puna nedra ljubavi i pune torbe
slatkiša.
Tebi - kojoj sam se uvek obradovala.
Tebi - čije su tamno zelene zavese uvek bile spuštene na pola,
posle podne.
Tebi - koja si jela slane (Swislajan) krekere za doručak uz
čaj, jer slatko nisi smela (zbog dijabetesa).
Tebi - koja si razumela i ono što ti se ne kaže.
Tebi - koja si se smejala i kad ti se plakalo...
Tebi - kod koje sam uvek bila gladna, jer si kuvala najbolje
od svih.
Tebi - koja si se svima našla.
Tebi - koja nikada nisi radila u službi, a uvek si radila
najduže.
Tebi - koja si uvek imala strpljenja za tuđe probleme, a o
svojima nisi pričala.
Tebi - koja si ćutala dok su oni gledali Dnevnik (TV Dnevnik u 19:30)
Tebi - koja si uvek verovala da može bolje, i onda kad su
drugi odustajali.
Tebi - koja si svima bila na usluzi, a (u)slugu nikad nisi
tražila
Tebi - koja si samo jednom otišla i onima koji su to „iznenadno
i prerano odlaženje osudili“!
Tebi - koja zaslužuješ da budeš veličana i zapamćena.
Ti - koja ništa nisi tražila, a dala sve što si imala.
Tebi - jedinoj Jovanki Orleanki svoga doba, hrabroj i
neustrašivoj!
Tebi-koja si sve prećutala!
Tebi...
Na današnji dan i svim danima u godini!
Tvoja
POSVEĆENO JOVANKI DESPOTOVIĆ


